Uključivanje Roma u društvo: između politike, predrasuda i svakodnevnog života

Tekst koji slijedi uređeni je prijepis radijske emisije „Europske vrijednosti kroz moje oči“ emitirane na Radio Roži 29. srpnja 2026.

Europa se često promatra kroz države, granice, institucije i službene dokumente. Ipak, Europa je prije svega zajednica ljudi – različitih kultura, jezika, iskustava i životnih okolnosti. Upravo se u toj raznolikosti očituju neke od temeljnih europskih vrijednosti: jednakost, poštovanje različitosti i zaštita manjina.

U ovoj epizodi emisije „Europske vrijednosti kroz moje oči“ Lea Lončar govori o uključivanju Roma u društvo –  temi koja je važna na europskoj, nacionalnoj i lokalnoj razini. Povod za razgovor bila su i iskustva građana Bakra, s kojima je voditeljica provela istraživanje o njihovim stavovima prema romskoj zajednici. Gost emisije bio je Siniša Senad Musić, koji je govorio o raznolikosti romske zajednice, anticiganizmu, svakodnevnoj diskriminaciji, obrazovanju, lokalnim akcijskim planovima i važnosti dubljeg razumijevanja stvarnih potreba ljudi.

Romi u Europi i Hrvatskoj

Romi su najveća etnička manjina u Europi. Procjenjuje se da ih u Europi živi između 10 i 12 milijuna, od čega oko šest milijuna u državama članicama Europske unije. Govoriti o uključivanju Roma zato znači govoriti o tome koliko su ravnopravnost, poštovanje i društvena uključenost stvarno prisutni u svakodnevnom životu.

Europska unija razvila je Strateški okvir za ravnopravnost, uključivanje i sudjelovanje Roma do 2030. godine. Njegovi su ciljevi smanjiti diskriminaciju, poboljšati pristup obrazovanju i zapošljavanju te povećati sudjelovanje Roma u društvenom i političkom životu.

U Hrvatskoj se provedba politika uključivanja Roma temelji na Nacionalnom planu za uključivanje Roma za razdoblje od 2021. do 2027. godine. Strategije i planovi važni su, ali sami po sebi nisu dovoljni. Ključno je pitanje kako se oni provode u stvarnosti i kakav utjecaj imaju na svakodnevni život pripadnika romske zajednice.

Brojke i dokumenti pomažu razumjeti širu sliku, no društvene teme uvijek imaju i ljudsku dimenziju. Lea Lončar provela je istraživanje među sugrađanima u Bakru o tome kako gledaju na položaj Roma u svom gradu. Većina ispitanika izrazila je negativne stavove prema romskoj zajednici, često ih povezujući sa stereotipima o nepoštovanju društvenih pravila i normi svakodnevnog suživota, primjerice u odnosu prema obrazovanju, zapošljavanju ili javnom prostoru.

Samo je jedan ispitanik izrazio pozitivno mišljenje o suživotu s Romima, naglašavajući važnost prihvaćanja različitosti i međusobnog razumijevanja. Takvi odgovori pokazuju koliko je važno otvoreno razgovarati o predrasudama, ali i upoznati stvarne životne okolnosti ljudi o kojima govorimo.

Razgovor sa Sinišom Senadom Musićem

O tome kako uključivanje Roma izgleda u svakodnevnom životu i o radu s romskom zajednicom, razgovarali smo sa Sinišom Senadom Musićem iz organizacije ROM HR. Organizacija radi na osnaživanju romske zajednice te sudjeluje u razvoju politika i inicijativa za njezino uključivanje.

Kada danas govorimo o romskoj zajednici u Hrvatskoj, što je najvažnije da ljudi razumiju, a što često ostaje izvan javnih rasprava?

Musić: Prije svega, važno je razumjeti raznolikost romske zajednice. Specifičnosti romske zajednice u Hrvatskoj vrlo su velike i značajne.

Hrvatska je, primjerice, jedina zemlja na svijetu u kojoj oko 80 posto osoba koje se deklariraju kao Romi ne govori romskim jezikom. Također, prvo pisano spominjanje Roma u Europi datira iz Dubrovnika u 13. stoljeću.

Kada bi ljudi bolje razumjeli tu povijest i raznolikost, lakše bi prihvatili mnoge stvari. Ljudi koji žive daleko od Roma često imaju određene stereotipe, a često nisu upoznati ni s romskim naseljima, ni sa segregacijom u obrazovanju i stanovanju.

U europskim dokumentima često se spominje pojam 'anticiganizam'. Što on znači i kako ga možemo prepoznati u svakodnevnom životu?

Musić: Anticiganizam je korijen diskriminacije prema Romima. U svakodnevnom se životu može prepoznati kroz govor, žargon i povijesno ukorijenjene negativne izraze, primjerice „ciganluk“, „ciganska posla“ ili zastrašivanje djece rečenicom „ukrast će te Cigani“.

To su izrazi koji se gotovo uvijek upotrebljavaju u negativnom kontekstu, iako se odnose na zajednicu koja je sama odredila svoj naziv – Romi. Slično je i kada se pogrdni izrazi pojavljuju u grafitima ili navijačkim povicima. Kada dvije navijačke skupine jedna drugoj dobacuju riječ „cigani“, ona se ne koristi kao opis romske kulture, tradicije ili pjesme, nego kao uvreda.

Pojam anticiganizam obuhvaća upravo takve pojave: ono što se često tolerira, što nije nužno kažnjivo, ali se stalnim ponavljanjem pretvara u skup negativnih stereotipa. Iz tih stereotipa kasnije mogu nastati izravna diskriminacija i isključivanje.

Koliko predrasude prema Romima utječu na svakodnevni život i mogućnosti mladih Roma?

Musić: Sve ovisi o regiji u kojoj se nalazite. U Međimurju se, primjerice, može dogoditi da Romi dođu u kafić, a konobar ili konobarica im kažu da ih ne mogu poslužiti jer vlasnik to ne dopušta.

Ako mladi žive u romskim naseljima, osobito u Međimurskoj i Varaždinskoj županiji, često se susreću i s problemima koji se na prvi pogled mogu činiti svakodnevni. Govore, primjerice, da im dostavne službe ne žele dovesti pizzu, ćevape ili drugu hranu na kućnu adresu, nego im se nalaže da izađu na rub naselja kako bi preuzeli narudžbu.

Mladi se s diskriminacijom susreću i izravno, kada ih netko proziva zbog toga što jesu, ali i neizravno –  kada sjede u kafiću, voze se tramvajem ili slušaju pogrdne izraze koje većinska zajednica koristi u svakodnevnom govoru. Takve situacije stvaraju osjećaj nelagode i nesigurnosti.

Zbog toga neki mladi Romi ne žele otkrivati svoj identitet i skrivaju ga koliko god mogu, ovisno o vidljivosti svog podrijetla, boji kože i drugim okolnostima.

Strategije i lokalne mjere

Europska unija i Hrvatska imaju strategije i planove za uključivanje Roma. Koliko se te politike, prema vašem iskustvu, osjećaju u svakodnevnom životu zajednice?

Musić: Ondje gdje postoje izravne mjere usmjerene prema Romima, zajednica ih dobro osjeća. Primjerice, Ministarstvo znanosti i obrazovanja ima mjere poput romskih stipendija, besplatnih vrtića, besplatnog učeničkog doma i kvota za upis na određene fakultete.

S druge strane, ondje gdje nema posebnih i izravnih mjera, nego se samo očekuje da Romi koriste opće mjere dostupne svim hrvatskim građanima, vidi se da romska zajednica zaostaje. To se posebno odnosi na stanovanje i zapošljavanje, gdje se bez ciljanih mjera učinci ne osjećaju u istoj mjeri kao u obrazovanju.

I u obrazovanju postoji mnogo prostora za napredak, a posebno bih istaknuo zdravstvo. Na tom se području, prema mom iskustvu, čini vrlo malo. Podaci predstavljeni u okviru istraživanja Ureda za ljudska prava i prava nacionalnih manjina, koje je provodila Agencija Europske unije za temeljna prava, pokazuju da je očekivano trajanje života Roma u Hrvatskoj oko deset godina kraće u odnosu na Hrvate, dok je kod Romkinja ono oko petnaest godina kraće.

Takvi podaci upućuju na ozbiljne probleme povezane sa zdravljem, životnim uvjetima, siromaštvom, prehranom i životnim okolišem. To su pitanja koja imaju dublje korijene od samog pristupa zdravstvenoj skrbi.

Sudjelovali ste u izradi Akcijskog plana za uključivanje Roma u Primorsko-goranskoj županiji. Zašto su lokalni planovi važni, uz nacionalne strategije?

Musić: U posljednjih pet godina sve se više govori o višerazinskom upravljanju. Europska unija postavlja okvire koje zatim prate nacionalne vlasti, ali regionalna i lokalna razina ključne su zato što su upravo one najbliže ljudima i mjestima u kojima Romi žive.

Radili smo na planovima za Primorsko-goransku županiju i Grad Delnice, a nudili smo suradnju i Međimurskoj županiji. Za vrlo male lokalne sredine akcijski plan možda nema mnogo smisla ako nije povezan s lokalnim proračunom, koji je često ograničen. Međutim, na regionalnoj razini, gdje se mogu povezati lokalni i regionalni proračuni, takvi planovi imaju smisla.

Kao primjer mogu navesti Grad Zagreb, gdje sam također sudjelovao u izradi akcijskog plana. Tamo su u proces bila uključena vijeća romske nacionalne manjine, koja poznaju potrebe zajednice. Grad Zagreb zatim raspisuje natječaje usmjerene na provedbu akcijskog plana i osigurava stipendije za romske učenike i studente. Takve su mogućnosti, u određenim područjima, i veće nego na nacionalnoj razini.

Akcijski plan za Primorsko-goransku županiju izrađen je i ponuđen, ali nije prihvaćen. U njemu su postojale dobre ideje, primjerice povezane s politikama priuštivog stanovanja za mlade u Rijeci i mogućnostima uključivanja mladih Roma uz suradnju s vijećima romske nacionalne manjine.

Primorsko-goranska županija vrlo je raznolika. Nije isto biti Rom koji živi u Rijeci, primjerice na Pehlinu ili Škurinjama, i Rom koji živi u Delnicama, Vučjoj Jami ili Dedinju. Potrebe su različite, a županija trenutačno nema dovoljno sveobuhvatan odgovor na različite situacije u kojima se Romi nalaze.

Upravo bi regionalni akcijski plan omogućio da se sagleda cjelokupna problematika i uključe gradovi te lokalne samouprave u kojima žive Romi. Delnice su, primjerice, poslale svog predstavnika na prve sastanke, a surađivali smo i s gradonačelnicom te Osnovnom školom „Fran Krsto Frankopan“.

Važno je spomenuti i inicijativu koja je nastala nakon prikupljanja podataka za akcijski plan. U Brodu na Kupi okupila se skupina ljudi koja je, nakon zajedničkog razgovora u školi, osnovala udrugu. Takve inicijative pokazuju da se promjena može pokrenuti i odozdo, iz same zajednice.

Razumjeti prije djelovanja

Što biste poručili mladima koji žele bolje razumjeti ovu temu i pridonijeti otvorenijem i pravednijem društvu?

Musić: Prije svega, preporučio bih im da, kada žele raditi s nekom zajednicom, u njoj provedu određeno vrijeme. Nije dovoljno samo nešto pročitati ili obratiti se velikim organizacijama i političarima. Važno je otići među ljude, slušati ih i početi razumijevati stvarne okolnosti.

To je ponekad problem i u novinarstvu, jer se teme znaju obraditi površno. Primjer je aktualna rasprava o tome postoji li segregacija u obrazovanju. Segregacija postoji, a Ministarstvo znanosti i obrazovanja vodi podatke o broju segregiranih romskih razreda. To su podaci koji se ne mogu zanemariti.

Međutim, iza svakog podatka stoji širi kontekst. U nekim sredinama većina Roma živi na istom području i gravitira istim školama. Roditelji iz većinske zajednice ponekad ispisuju djecu iz tih škola, ali razlozi nisu uvijek samo otvorena diskriminacija. Ponekad je riječ o zabrinutosti za kvalitetu obrazovanja, osobito kada se u određenim školama vidi velik broj učenika koji ponavljaju razred.

Ako desegregacija nije odmah moguća, potrebno je barem podići kvalitetu obrazovanja kako bi sva djeca imala realnu priliku kvalitetno se obrazovati i kasnije graditi životne mogućnosti. Usto, neki roditelji iz romske zajednice, čak i kada mogu upisati djecu u školu izvan segregiranog okruženja, to ponekad odbijaju jer bi djeca morala putovati u udaljenije škole ili zato što nisu svjesni svih posljedica obrazovne i stambene segregacije.

Zato mladima poručujem: nemojte donositi zaključke na prvi pogled. Poslušajte različite strane, istražujte i provedite vrijeme među ljudima o kojima učite. Ako želite raditi s romskom zajednicom, počnite raditi prema stvarnim potrebama zajednice.

Ponekad je teško pokrenuti promjenu čak i kada ljudi kojima je namijenjena ne prepoznaju odmah njezinu vrijednost. Zato je ponekad potrebna podrška izvana –  ne da bi se ljudima nametnulo rješenje, nego da bi se stvorila dovoljno čvrsta podloga na temelju koje će mladi ljudi razumjeti određene probleme, promijeniti navike i stavove te sami pokrenuti promjenu iznutra.

Zaključak

Uključivanje Roma u društvo nije samo pitanje europskih strategija, nacionalnih planova i lokalnih akcijskih dokumenata. Iza svake mjere, statistike i političke odluke stoje stvarni ljudi, njihove obitelji, obrazovanje, zdravlje, stanovanje, iskustva diskriminacije i mogućnosti koje imaju –  ili nemaju –  u svakodnevnom životu.

Razgovor sa Sinišom Senadom Musićem pokazuje koliko je važno govoriti o anticiganizmu, predrasudama i segregaciji otvoreno, bez prešućivanja problema, ali i bez pojednostavljivanja složenih okolnosti u kojima žive različite romske zajednice. Razumijevanje ne nastaje samo čitanjem dokumenata; ono zahtijeva susret, razgovor, vrijeme i spremnost da se čuju iskustva ljudi.

Svatko od nas može napraviti mali korak prema otvorenijem i pravednijem društvu: informirati se iz vjerodostojnih izvora, propitivati vlastite predrasude, otvoreno razgovarati o diskriminaciji i podržavati inicijative koje osnažuju marginalizirane skupine. Različitost ne bi trebala biti prepreka, nego vrijednost koja zajednicu čini bogatijom.

Europa nisu samo institucije i granice. Europa su ljudi koje susrećemo svaki dan –  i vrijednosti koje prepoznajemo, branimo i živimo kroz vlastite oči.

Tekst je nastao na temelju emisije „Europske vrijednosti kroz moje oči“. Sadržaj emisije isključiva je odgovornost udruge Ri Rock, a emisija je financirana sredstvima Europske unije u sklopu projekta „Impact4Values 2.0“.

Emisiju poslušajte na: Europske vrijednosti kroz moje oči: Epizoda 02

Financirano sredstvima Europske unije. Izneseni stavovi i mišljenja su stavovi i mišljenja autora i ne moraju se podudarati sa stavovima i mišljenjima Europske unije ili Europske izvršne agencije za obrazovanje i kulturu (EACEA). Ni Europska unija ni EACEA ne mogu se smatrati odgovornima za njih.