Kraj svijeta ne počinje nužno eksplozijom. Može početi sasvim običnim radnim danom, nizom sitnih zadataka i odlukama čije posljedice ostaju izvan vidokruga onih koji ih donose. Upravo taj neugodan raskorak između svakodnevice i katastrofe polazište je novog EP-ja Deafheavena, At Work In The Fields Of The Bomb, objavljenog 9. listopada za Roadrunner Records. Tri skladbe, ukupno dvadeset i tri minute, nastavljaju put prošlogodišnjeg albuma Lonely People With Power, ali bend pritom još odlučnije poseže za svojim najekstremnijim zvukom.
Naslov izdanja preuzet je iz istoimene fotografske knjige Roberta Del Tredicija iz 1987., koja dokumentira ljude i mjesta uključene u proizvodnju nuklearnog oružja. U središtu nisu spektakularni prizori razaranja, nego obični poslovi koji ga omogućuju. Deafheaven tu perspektivu prenosi i na intimnu razinu: George Clarke govori o samosabotaži, osobnom razaranju i malim, svjesnim ili nesvjesnim postupcima kojima uništavamo ono što volimo. Bomba tako nije samo prijetnja koja dolazi izvana, nego i slika mehanizama koje sami gradimo, često ne primjećujući kamo nas vode.
Takvoj temi odgovara i zvučni smjer EP-ja. Ako je Lonely People With Power označio povratak metalnoj žestini nakon prozračnijeg Infinite Granite, ovdje Deafheaven odlazi korak dalje. Clarke kao izravno nadahnuće navodi drugi val black metala. U njihovu spoju black metala i shoegazea ravnoteža se ovaj put pomiče prema prvome. Gitarist Kerry McCoy izdanje je najavio kao najžešće što je bend dosad snimio.
EP otvara sedmominutna „Hunter”, koju prati kratki film nastao u suradnji Georgea Clarkea i redatelja Nica Poalilla. Nakon nje dolazi sažeta „Three Princes”, dok završna „Sorry Laid The Hearth” zauzima više od polovice izdanja. Gotovo trinaestominutno finale Stereogum opisuje kao skladbu koja s odmicanjem vremena samo pojačava intenzitet - završetak koji format EP-ja pretvara u prostor za dugu, iscrpljujuću kulminaciju.
At Work In The Fields Of The Bomb povezuje nuklearnu prijetnju i intimnu destrukciju, ne izjednačavajući njihove razmjere, nego tražeći sličnost u postupcima koji im prethode. U tom je smislu ovo izdanje manje priča o trenutku eksplozije, a više o svemu što do njega vodi: o navikama, odnosima i sustavima u kojima sudjelujemo dok posljedice još izgledaju daleko. Deafheaven toj nelagodi daju izrazito težak, blackmetalski okvir - glazbu za pogled prema onome od čega bismo najradije okrenuli glavu.
Martina Blečić
